Kada sam se udala za Milana, imala sam dvadeset sedam godina i bila uvjerena da ćemo za nekoliko godina imati kuću punu djece. Oboje smo ih željeli. Međutim, godine su prolazile, a trudnoće nije bilo. U početku smo govorili da imamo vremena. Poslije tri godine počeli smo obilaziti ljekare, raditi pretrage i nadati se svakog mjeseca. Najteže mi nisu padali pregledi ni razočaranja, nego Milanova majka Rada. Ona je od početka željela unuče i nikada nije krila da mene smatra odgovornom što ga nema. Na porodičnim okupljanjima znala bi pogledati neku ženu sa djecom i reći: „Blago njenoj svekrvi.“ Nekoliko puta je pred svima rekla Milanu: „Da si izabrao drugu ženu, danas bih imala unučiće.“ Jednom me je čak nazvala nerotkinjom. Otišla sam u kupatilo i plakala tako tiho da niko ne čuje. Milan bi je ponekad upozorio da prestane, ali nikada joj se nije ozbiljno suprotstavio. Govorio je da je stara, da joj je jezik brži od pameti i da ne treba da je slušam. Ali neke riječi čovjek ne može jednostavno zaboraviti. Poslije skoro deset godina pokušavanja, odustali smo od liječenja. Prihvatila sam da možda nikada neću biti majka. Rada, međutim, nije prestajala. Čak i kada je ostarjela i razboljela se, povremeno bi pronašla način da me podsjeti na ono što mi je najviše nedostajalo. Uprkos svemu, kada više nije mogla sama da ide kod ljekara ili u prodavnicu, upravo sam ja najčešće bila uz nju. Nisam to činila zato što sam zaboravila njene riječi, nego zato što nisam željela postati ogorčena osoba. Umrla je u osamdeset prvoj godini. Poslije sahrane prišao mi je čovjek kojeg sam poznavala kao njenog advokata. „Imam nešto za vas“, rekao je. „Vaša svekrva je izričito tražila da ovo predam samo vama.“ Pružio mi je kovertu. Kod kuće sam je otvorila pred Milanom. Unutra je bilo nekoliko listova papira, staro pismo i medicinski nalaz požutio od vremena. Na vrhu pisma stajalo je: „Znam da nemam pravo da tražim oproštaj.“ Nastavila sam da čitam, a onda sam osjetila kako mi ruke drhte. Rada je napisala da je godinama znala istinu o tome zašto Milan i ja nemamo djece. Prije našeg vjenčanja Milan je, nakon jedne operacije u mladosti, radio pretrage. Ljekar je tada njegovoj majci objasnio da postoje ozbiljni problemi koji bi jednog dana mogli otežati ili onemogućiti da postane otac. Milan je bio mlad i, prema njenim riječima, nikada nije želio detaljno razgovarati o nalazu. Rada je dokument sačuvala. Kada smo kasnije počeli pokušavati dobiti dijete, shvatila je šta bi taj nalaz mogao značiti. I umjesto da kaže istinu, ćutala je. Još gore, krivicu je prebacila na mene. „Bila sam kukavica“, napisala je. „Nisam mogla podnijeti da ljudi pomisle da moj sin ne može imati djecu. Bilo mi je lakše da krivim tebe.“ Podigla sam pogled prema Milanu. Bio je potpuno blijed. Uzeo je nalaz i dugo ga gledao. Rekao mi je da se sjeća pregleda iz mladosti, ali da mu niko nikada nije objasnio koliko je problem ozbiljan. U nastavku pisma Rada je priznala da ju je posljednjih godina izjela griža savjesti. Napisala je da sam, uprkos svemu što mi je govorila, bila osoba koja joj je donosila lijekove, vodila je na preglede i sjedila pored nje kada je bila bolesna. „Ti nisi bila problem u ovoj porodici“, pisalo je pri kraju. „Problem sam bila ja. Dvadeset godina sam kažnjavala nevinu ženu da bih zaštitila sliku koju sam imala o svom sinu.“ Plakala sam, ali nisam znala da li plačem od bijesa, olakšanja ili zbog svih godina u kojima sam se pitala šta nije u redu sa mnom. Milan je te večeri prvi put potpuno shvatio koliko su me majčine riječi povrijedile. Izvinjavao mi se što me nije snažnije branio. Svekrvi nisam mogla reći da joj opraštam, jer je već nije bilo. Trebalo mi je mnogo vremena da odlučim mogu li to uopšte učiniti. Na kraju sam shvatila da oproštaj ne znači da ono što je uradila nije bilo strašno. Znači samo da više ne želim nositi njenu krivicu na svojim leđima. Pismo sam sačuvala, ali medicinski nalaz nisam. Jednog jutra sam ga pocijepala i bacila. Dvadeset godina jedan komad papira čuvao je tajnu zbog koje sam vjerovala da vrijedim manje kao žena. Nisam željela da mu poklonim ni jedan jedini dan više.